Skip to main content

Ndong Mboula

Ndong Mboula je velika muzička zvezda iz Gabona. Njegova muzika se najbolje može opisati kao spoj tradicionalnih veselih ritmova severnog Gabona uz blagi uticaj pop muzike s’ kraja 20. veka i veselih tonova arapskih šlagera. Ndong se u svojim tekstovima najčešće osvrće na aktuelne probleme ljudi na zapadu Afrike uz nezaobilazne priče o ljubavi, mladima i provodu. Neki od najvećih Ndonginih hitova su svakako: Bidzango, Cheri aga, Milang mi nsi, kao i vanvremenski hit i nezaobilazna pesma na svim proslavama i svetkovinama južno Čada i Sudana: Ane me neme.

Šta, niste nikada čuli za Ndonga Mboulu?

Ne sekirajte se. Nije ni on nikada čuo za vas.

Ne samo da nije čuo za vas već Ndong, siguran sam u to, pojma nema ni ko su predstavnici vlasti i opozicije pa ni to ko će da formira novu Vladu. Pojma nema Ndong ni ko su Miki Aleksić ni Marijan Rističević. Ne zna čak ni koliko poslanika ima u Skupštini.

Ne zna Ndong ni da se Glavna ulica u Zemunu, u kolosalnoj dužini od čak preko 800 metara, rekonstruiše skoro godinu dana. Ne zna da će Beograd i Srbija postati centar sveta i pripadajućeg mu Sunčanog sistema kada se tokom 2027. godine bude odigrala smotra muzike i umetnosti. Bukvalno odigrala. Sva sreća pa će svet imati o čemu da priča između dva održavanja olimpijskih igara, ukoliko ova manifestacija u potpunosti ne zaseni onu planiranu u omanjoj kalifornijskoj varošici.

Nije svestan Ndong kakav ćemo nacionalni stadion imati u prestonici i da ćemo tu moći da jedemo prave srpske specijalitete kao što su pljeskavica i kokice. A pored stadiona će biti iskopana najveća septička jama u ovom delu Evrope kako bi se imponzatna građevina bez problema uklopila u većinu objekata u gradu. Ne zna ni to da beogradski blizanci čekaju novi rebalans republičkog budžeta pa da mogu na miru da planiraju pojačanja za narednu sezonu.

Pojma nema Ndong da će njegove kolege muzičari iz Srbije procvetati kada se ponovo uvede obavezno služenje vojnog roka a sa njim, takođe obavezni, ispraćaji u istu. Pa kada se razapnu patrijotske šatre od Loznice do Negotina i krene opštenarodno veselje koje će predvoditi ponosni očevi koji su pre tri decenije uspešno pronalazili načina da se oslobode vojske. Drugo je vreme došlo moj Ndong.

Ne zna Ndong da Zrenjanin decenijama nema pijaću vodu. Verovatno ni ne zna gde je taj Zrenjanin. Ne samo da stanovnici grada u Banatu nemaju vode u dvadestprvom veku već se nešto ni ne bune mnogo oko toga. Sigurno im je lepo.

Lepo je i stanovnicima Beograda, Novog Pazara ili Valjeva, a da naš prijatelj Ndong toga nije ni svestan, jer oni ove zime mogu vazduh u svojim gradovima i da dodirnu a ne samo da vide kao do sada. Lepo je građanima koji najzad mogu da uživaju u prelepim večernjim šetnjama po lokalnim parkovima. Dobro, nije baš da je ostalo mnogo parkova po gradovima ali Ndong to ne zna.

Ne gleda Ndong ovdašnje televizije sa nacionalnom frekvencijom pa je ostao uskraćen saznanja šta se dešava u novom rijaliti programu, šta je obukla voditeljka najgledanije emisije ili ko su gosti u legendarnoj emisiji u prime time „Prslook again“. On je na gubitku. Ndong a ne Sandro.

Ne idu Ndongova deca u neku od srpskih osnovnih ili srednjih škola pa samim tim nije ni upoznat sa stanjem u istim. Ne zna on da roditelji moraju kredit da podignu da bi dete otišlo sedam dana sa školom na Zlatibor. Ili da u školama nema lopti, toalet papira ili sapuna za ruke. Osim svega pomenutog uočen je i nedostatak profesora matematike i fizike. Mada droge i alkohola ima u izobilju. To nije deficitarna roba.

Da li uopšte zna nešto Ndong o tome koliki smo mi ovde ekonomski tigar? Sigurno ne. Nema u Gabonu tigrova. A tek da smo lideri u regionu po mnogim pitanjima i da nam svi zavide i žele da budu kao mi. Pojma nema. Pa kad te naše komšije vide da ne mogu nikako da dostignu naš rast i razvoj, kad vide da smo obećana zemlja u koju svi žele da dođu i trajno se nasele, kad vide koliko miliona hiljada kilometara puteva, fabrika, bolnica i škola je napravljeno, kada vide kako država deli šakom i kapom pare ljudima koji se posle bahate i odaju bludnim radnjama, e onda oni polude pa po svaku cenu žele da zaustave naš razvoj i napredak.

Sva sreća u Gabonu nemaju Dunav. Nemaju ni problema sa ledom na rekama. Ni sa prevrtanjem tankera u Sueckom kanalu. Izgleda da su i poprilično slabo informisani o sukobima na Bliskom istoku, cunamiju u Japanu ili zemljotresu u Finskoj. I kako onda Ndong da zna da je ove najskuplje gorivo u regionu? Ne zato što imamo najviše akcize uz bezobrazno loš kvalitet već samo i isključivo zbog spoljnih uticaja. Nema šanse.

Da li je sve ovo uopšte nekome van Srbije bitno i važno? Da li je nekome stvarno stalo do svih naših problema i gluposti kojima smo svakodnevno okruženi a za koje smo sami krivi? Da li mislite da je bilo kome drugom stalo do očuvanja jezera, planina, vazduha ili kulture ako to nije važno onima koji tu žive? Da li je bilo kome više stalo do kvaliteta života nas samih ako nama nije?

Mislite da je nekome drugom stalo do Isidore Sekulić, Đure Jakšića ili Stevana Mokranjca? Da li možda vi znate gde se nalazi muzej posvećen Nadeždi Petrović? Pa zašto bi to onda nekoga, pa i našeg prijatelja Ndonga, bilo briga? Ako mi ne znamo da čuvamo sredinu u kojoj živimo i u kojoj žive naša deca i na koju smo, makar sudeći po društvenim mrežama, jako ponosni, ne možemo da očekujemo da će bilo koga drugog zanimati.

A radeći vrlo predano na upropaštavanju zemlje na kojoj živimo na dobrom smo putu da je i uništimo. I verujete mi, niko neće ni suzu pustiti zbog toga. Ako mi ne verujete pogledajte primer Mohendžo Dara od pre četiri i po hiljada godina. Šta, ne znate ništa o tome? E upravo će isto toliko Ndongovi praunuci znati o Beogradu.

E Ndongu brate moj napaćeni... Uživaj i nastavi da praviš odličnu muziku.

PS. Siguran sam da niko neće ni proveriti šta je Mohendžo Daro. Niti ko je Ndong.

Comments

Popular posts from this blog

More

08:00 Terasa apartmana u prizemlju gleda na more. U daljini se naziru obale Sitonije. Ulicama Pefkohorija prolaze samo dostavna vozila. Na terasi su plastični sto, četiri stolice i sušilica na kojoj vise peškiri za plažu. Na stolu je polulitarska flaša Fante sa plavim zatvaračem, što odmah ukazuje na to da je unutra domaća rakija. Tu su i dve šolje iz kojih se puši tek skuvana kafa, dva telefona, pepeljara i paklica Kenta. On je u plavom šortsu FK Jagodine, istom onom koji je nosio poslednje sezone pre nego što se povredio. Ona je u spavaćici, ako se tako može nazvati prevelika majica koju nosi za spavanje. On otvara flašu i rakiju sipa u metalne lončiće sa likom Čejsa iz Patrolnih šapa. Ona briše krmelje i uzima telefon. – E da na miru popijem kafu dok deca spavaju. Ovo je za mene pravi odmor. – Gledam poruke od juče iz grupe. Iz firme. Slepci. Opet im ne radi mašina. E pa neka čekaju malo kad neće da slušaju. – Evo, Zorica Nikolina mi lajkovala sliku na fejs. Onu što smo se slika...

Sasvim običan čovek

Jovan Milanović ima 44 godina. Živi u selu pod imenom Gornja Padina, desetak kilometara od grada. Jovan je oženjen Dragicom, srednjoškolskom ljubavi. U braku su 20 godina i imaju troje dece, dve ćerke i sina naslednika. Oni žive u zajedničkom domaćinstvu sa Jovanovim roditeljima. Majka Slavica je domaćica a otac Dragiša je penzioner koji je čitav radni vek proveo u lokalnom poljoprivrednom kombinatu. Kuća je nevelika ali ne takva da se osećaju skučeno. Svako ima svoj kutak i dobre odnose neguju prvenstveno zahvaljujući međusobnom poštovanju. Jovan ima i starijeg brata, Zdravka. Polubrata, tačnije rečeno. To je Dragišin sin iz prvog braka. Zdravko već više od 30 godina živi u Austriji. U Beču se skućio, oženio i zasnovao porodicu. Dolazi u toku leta kada je i porodična slava. Poslednjih godina sve češće dolazi sam jer su deca porasla i više ih ne zanima da dolaze u Gornju Padinu kod rodbine čiji jezik i običaje ne poznaju. Jovan nije zaposlen ili kako bi se to birokratski reklo:...

Braća Karamarković

Veliko Gornje Selo, Kolašin, 150 godina p.n.e. Nikada nije postojalo ni Malo, ni Donje Selo. Teško se to uopšte selom može nazvati. Prosto, stanovnici ovog zaseoka, poviše Kolašina, bili su i suviše ponosni da svom mestu ne dodele ime kakvo su verovali da mu dolikuje. I ne samo da dolikuje mestu, već mnogo više njima. Uvek su težili da budu poznati i priznati. Oko livade, u pravilnom rasporedu, bilo je raspoređeno dvadesetak kuća, uglavnom krečenih u belo. Do livade je uzbrdo vodio puteljak od glavnog magistralnog druma, koji je spajao Prijepolje i Drač, velike regionalne centre u to doba. Tim putem svakodnevno su hrlili trgovci koji su iz Zasavice, smeštene u srcu Panonske nizije, nosili magareće mleko i kačkavalj Kleopatri i sestrinstvu u Aleksandriju a iz Egipta vraćali džakove sa peskom za mačke i one male figurice smrdibuba koje su prodavali širom Posavine, a naročito tokom vašara u Rumi. Šesta kuća sa leve strane, gledano od puta koji je vodio iz šume, a kojim se ređe išlo...