Skip to main content

Poseta rođacima


-          Ostavi to i spremaj se. Nemoj opet da te opominjem.

-          A zašto da se spremam?

-          Ma ne. Ja ću stvarno jedan dan poludeti sa vama. Idi pitaj majku da li je sve spakovala.

-          Pojma ja nemam šta ti pričaš.

-          Rekao sam ti još početkom nedelje da u subotu idemo u posetu Grašićima.

-          Idemo u ono selo? Kako se beše zove?

-          Da, idemo u Malu Gradinu.

-          E to. Opet? E baš se radujem.

-          Šta bre opet?! Bili smo s’ proleća. Sada idemo da ih posetimo pre praznika. Sigurno će im biti drago da nas vide.

-          Sigurno. A da li ja moram opet da idem? Bio sam prošli put. I pre toga.

-          Da moraš. Oni su nam rođaci. I meni znači da ideš samnom.

-          Ok. To je u redu. A zašto ih ne pozoveš da dođu kod nas? Da budu naši gosti. Da im pokažemo malo grad. Mogu da ih odvedem u onaj novi tržni centar. Svašta ima tamo. I na utakmicu da idemo.

-          Bili su oni kod nas pre par godina kad su dolazili kod bata Vidoja na svadbu. Zaboravio si. Mali si bio.

-          Ako sam bio mali onda to baš i nije bilo pre par godina. Neka dođu opet.

-          Da. Prošlo je dosta vremena. Znaš, malo je nezgodno da oni dođu. Bilo je lako kad ste vi bili mali. Sad bi bila gužva. Mali je stan. Nekako nezgodno. A i ne želim da ih opterećujem jer oni sigurno ne bi došli praznih ruku. Šta znam...

-          A i mama bi se sigurno obradovala.

-          Ajde ne lupetaj. Voli mama njih. I uvek spakuje vaše male stvari za njihovu decu i neke svoje haljine i cipele koje više ne nosi. I kupi keks i bombone. Samo joj je put malo zamoran pa zbog toga ne ide sa nama.

-          Jeste, moram da ti priznam da je naporno. Putujemo čitav dan, dođemo u onu selendru, sedimo malo sa njima i vratimo se nazad.

-          Verujem da je tako. Ali Grašići su, znaš i sam, prilično skromni. I nije baš zgodno da im stvaramo teret tako što ćemo noćiti kod njih. Pogotovo sada kada bi morali da greju i onu sobu koju zovu gostinjska.

-          Ali u Velikoj Gradini postoji onaj lep motel. Možemo tamo da prespavamo ako baš hoćeš. Da se ne vraćamo odmah.

-          Vidi. Moram neke stvari da ti objasnim. Dovoljno si veliki pa ćeš shvatiti. Nadam se.

-          Nadaj se. Ajde. Pažljivo te slušam.

-          Ovo nije šala. Ima veze sa porodicom i našom istorijom. Mi nismo baš u dobrim odnosima sa ovima iz Velike Gradine. Jeste da živimo tu, selo do sela što bi se reklo. Ali su nam oni uvek pravili neke probleme. Mala Gradina nije naziv dobila zato što je manja. Naprotiv, to je nekada bilo jedno selo i zvalo se samo Gradina. I centar celog sela je bio gde je sada srušena zgrada veterinarske ambulante. Međutim vremenom se selo širilo i to najviše u onom donjem delu gde je bila plodna zemlja. Dosta je tu bilo dođoša, kako ih mi zovemo, što su došli od preko brda. I malo po malo dobiju oni da budu posebno selo. Trajalo je to dosta dugo i na kraju dođe neki njihov prizetko iz Komiteta i zvanično se Gradina podeli na Malu i Veliku.

-          I šta, ceo problem oko imena? Malo ste matori da se merite ko je veći a ko manji. Zar nije vreme da se pređe preko nekih stvari i nastavi život dalje?

-          Ma nije samo to bio problem. Počeli su da se šire i na naš atar. Kad je počela kriza, onda kada je zatvoren kombinat zbog malverzacija i krađe, pokupovali su neku zemlju sto je bila bliža njihovom selu. Prodavali ljudi jer su ostali bez posla i odlazili u grad. Šta da rade… I onda su nekima posekli bagrenjar za loženje, pa se onda pobili na vašaru. To je bio šou. Dolazila milicija iz grada da ih razdvaja. Krvave glave na sve strane. I tako… E zbog toga nikako da se izmirimo. I pitanje je da li ćemo se ikada izmiriti.

-          Pa dobro. I šta sad mi imamo sa tim?

-          Kako bre šta imamo?! Pa naši rodjaci Grašići su ostali tu u selu. Oni i još par porodica. Ako i oni odu selo će skroz da se ugasi. Moramo da im pomognemo da opstanu tu na našem ognjištu.

-          Kakvo ognjiste? O čemu ti pričaš?

-          Pa to je, sine moj, naša dedovina. To je selo odakle smo potekli. Naša kolevka.

-          To je naša kolevka?

-          Tako je.

-          O čemu ti pričaš? Pa zar nije pradeda u Beograd došao iz Gornjeg Malog sela posle rata? Ili se nešto u našoj porodičnoj istoriji promenilo?

-          Pojma ti nemaš! Jeste pradeda Stanoje došao iz Gornjeg Malog sela. Ali naše poreklo je iz Gradine. Čitava naša familija, kojoj pripadamo i mi i Grašići, vuku poreklo iz Gradine. Po predanju kada su se prvi preci naselili na ove prostore to je bilo baš u tom selu. A oni su došli još u sedmom ili osmom veku kako stoji u nekim spisima. Mada neki kažu da su tu bili od pamtiveka.

-          E jeste. Čukun-čukun deda je na seoskoj utrini lovio dinosauruse.

-          Neozbiljan si. Lepo ti pričam a ti se sprdaš. To je naša istorija. Kako god, mi smo sudbinski vezani za to mesto.

-          Od kada je to tebi toliko bitno? Nešto se ne sećam da si ranije toliko pričao o Maloj Gradini i odlazio tamo.

-          Pa sine to izgleda dolazi sa godinama. Valjda shvatiš šta ti je prioritet u životu. Promeni ti se ugao gledanja.

-          Ako ti je to stvarno toliko bitno i ako se toliko iskreno brineš za opstanak tamo nekog sela, zašto se ne spakujes pa odeš da živiš tamo? Ionako bi mogao da radiš i tamo. Uzmeš svoju ženu za ruku i pravac Gradina. Mama bi sigurno bila oduševljena.

-          E sad si bezobrazan. Sram te bilo!

-          Zašto sam bezobrazan? Lepo te pitam. Kažeš i sam da te je strah da će selo opusteti i da niko više tamo neće živeti a ne želis da odeš iz Beograda. Ne želiš da se preseliš i živiš na selu. Bar praznih kuća i imanja ima koliko hoćeš. I sigurno je jeftino. Ko zna, možda bi još neko iz familije otišao za tobom. A ne samo da pričate kada se skupite na slavi i malo popijete. Uradite nešto konkretno i suprotno onima koji su svoje njive prodali i pobegli glavom bez obzira u grad. Oni se sigurno neće vraćati. I stvarno ne razumem tu zainteresovanost za selo. Pa ti nisi nikada ni drvo posadio, nikada na traktor seo, ceo život si proveo u Beogradu i sada odjednom ti neko selo mnogo znači.

-          Mali mnogo si se ti izbezobrazio. Meni je Mala Gradina u srcu. Ona je deo mog bića bez obzira gde se nalazim. Ja osećam i u duši nosim sve svoje pretke i svaki deo Gradine, svako zeleno polje, izvor, svaku oranicu i voćnjak. I uradiću šta god je u mojoj moći da to otrgnem od zaborava i da sačuvam. Boriću se do kraja. Da, ja živim u Beogradu i tu i radim. Vredno radim da svojoj porodici stvorim bolji život nego što sam ga ja imao. Svestan sam da život u Beogradu ima svoje prednosti i da ne bi bilo lako preseliti se u selo. Ne zbog mene. Meni to nije problem. Ja ću se svuda snaci. Nego zbog vas. Vama da bude lakše. A vidim da sam vas mnogo razmazio.

-          Ali sada možeš slobodno. Nismo više mali.

-          Opet ti. Pojma ti nemaš. Juče si se ispilio i već hoćeš da držiš predavanja. Nos još ne znaš sam da obrišeš. Ne razumeš ti to. Još si zelen. Mora mnogo vode da protekne Savom i Dunavom pa da ti to shvatiš. Ali nema veze… Setićeš me se jednog dana pa ćeš reći da sam bio u pravu.

-          Znači nećeš se seliti. Opet idemo samo na izlet.

-          Prekini i spremaj se. Krećemo rano ujutru.

Comments

Popular posts from this blog

More

08:00 Terasa apartmana u prizemlju gleda na more. U daljini se naziru obale Sitonije. Ulicama Pefkohorija prolaze samo dostavna vozila. Na terasi su plastični sto, četiri stolice i sušilica na kojoj vise peškiri za plažu. Na stolu je polulitarska flaša Fante sa plavim zatvaračem, što odmah ukazuje na to da je unutra domaća rakija. Tu su i dve šolje iz kojih se puši tek skuvana kafa, dva telefona, pepeljara i paklica Kenta. On je u plavom šortsu FK Jagodine, istom onom koji je nosio poslednje sezone pre nego što se povredio. Ona je u spavaćici, ako se tako može nazvati prevelika majica koju nosi za spavanje. On otvara flašu i rakiju sipa u metalne lončiće sa likom Čejsa iz Patrolnih šapa. Ona briše krmelje i uzima telefon. – E da na miru popijem kafu dok deca spavaju. Ovo je za mene pravi odmor. – Gledam poruke od juče iz grupe. Iz firme. Slepci. Opet im ne radi mašina. E pa neka čekaju malo kad neće da slušaju. – Evo, Zorica Nikolina mi lajkovala sliku na fejs. Onu što smo se slika...

Sasvim običan čovek

Jovan Milanović ima 44 godina. Živi u selu pod imenom Gornja Padina, desetak kilometara od grada. Jovan je oženjen Dragicom, srednjoškolskom ljubavi. U braku su 20 godina i imaju troje dece, dve ćerke i sina naslednika. Oni žive u zajedničkom domaćinstvu sa Jovanovim roditeljima. Majka Slavica je domaćica a otac Dragiša je penzioner koji je čitav radni vek proveo u lokalnom poljoprivrednom kombinatu. Kuća je nevelika ali ne takva da se osećaju skučeno. Svako ima svoj kutak i dobre odnose neguju prvenstveno zahvaljujući međusobnom poštovanju. Jovan ima i starijeg brata, Zdravka. Polubrata, tačnije rečeno. To je Dragišin sin iz prvog braka. Zdravko već više od 30 godina živi u Austriji. U Beču se skućio, oženio i zasnovao porodicu. Dolazi u toku leta kada je i porodična slava. Poslednjih godina sve češće dolazi sam jer su deca porasla i više ih ne zanima da dolaze u Gornju Padinu kod rodbine čiji jezik i običaje ne poznaju. Jovan nije zaposlen ili kako bi se to birokratski reklo:...

Braća Karamarković

Veliko Gornje Selo, Kolašin, 150 godina p.n.e. Nikada nije postojalo ni Malo, ni Donje Selo. Teško se to uopšte selom može nazvati. Prosto, stanovnici ovog zaseoka, poviše Kolašina, bili su i suviše ponosni da svom mestu ne dodele ime kakvo su verovali da mu dolikuje. I ne samo da dolikuje mestu, već mnogo više njima. Uvek su težili da budu poznati i priznati. Oko livade, u pravilnom rasporedu, bilo je raspoređeno dvadesetak kuća, uglavnom krečenih u belo. Do livade je uzbrdo vodio puteljak od glavnog magistralnog druma, koji je spajao Prijepolje i Drač, velike regionalne centre u to doba. Tim putem svakodnevno su hrlili trgovci koji su iz Zasavice, smeštene u srcu Panonske nizije, nosili magareće mleko i kačkavalj Kleopatri i sestrinstvu u Aleksandriju a iz Egipta vraćali džakove sa peskom za mačke i one male figurice smrdibuba koje su prodavali širom Posavine, a naročito tokom vašara u Rumi. Šesta kuća sa leve strane, gledano od puta koji je vodio iz šume, a kojim se ređe išlo...