Skip to main content

Ikar potkresanih krila

Posle tri sata već pomerenog leta sledio je još jedan sat čekanja u avionu na pisti.

Na početku, dok još nisu znali da nam sledi dodatno oglaganje polaska, putnici su bili strpljivi i ćutljivi. Kako je vreme odmicalo tako su, na početku tihi i diskretni, razgovori postajali sve glasniji.

Stjuardesa je vrlo ljubazno zamolila dve gospođe da, ako im nije problem, pređu u poslednji red.

-        Mora neko da sedi na sedištima u zadnjem redu. Pričao mi kum. On je dva puta sedeo baš na tim mestima i onda su mu objašnjavali kako da otvori vrata u slučaju opasnosti.

-        E baš će ove dve da nam pomognu. Ako smo na njih spali...

-        Ma šta ćeš. Takva je procedura na avio letovima. Sve je kod njih propisano.


Dete od nepune dve godine (po slobodnoj proceni) ne prestaje da plače pa mu roditelji puštaju pesmicu „Danas nam je divan dan“.


-        Uh, nešto se ne osećam najbolje.

-        Mitre nemoj samo da misliš na put pa ti neće biti muka. Drži tu kesu za povraćanje za svaki slučaj. Biće ti lakše.

-        Ali još nismo ni poleteli. Kako li će mi tek biti posle?

-        Samo ćuti i ne razmišljaj o tome. Misli na nešto drugo.


„Živeo, živeo i srećan nam bio. Živeo, živeo i srećan nam bio.“


-        Baš mi se sada priča engleski, a ova rumunska posada realno nema pojma. (Ako ćemo realno, avion je pripadao litvanskoj kompaniji a posadu su pored njih činili i Grci).

-        Ma pusti ih bre. Ova debela stjuardesa tako nervozno klikće hemijskom da se sve mislim da ako poludi ima sve da nas izbode. Šta uopšte ima da pričaš sa njima?

-        Ma znam, nego tako.


„To ti žele drugovi, drugovi. Živeo, živeo, ...“


-        Evo, nema ko da utovari prtljag. Nema ko da radi.

-        Naravno da nema kada neće niko da lomi kičmu za 50 hiljada. Ma ja ne bih ni za 80.

-        Ma ni za 100. Rudarski posao je to a niko ne ceni. Nisu ljudi ludi. Ovde samo menadžerčići imaju dobre plate. Neka oni tegle kofere.


„Op mala bosonoga, kako živiš bez onoga lole garavoga“. Završila se rođendanska ali mora tempo da se drži.


-        Baš sam gladna. Kako nisam ništa kupila na aerodromu... Makar neki sendvič...

-        Da li si ti uopšte videla cene u onom restoranu pored gejta? Oni bre nisu normalni. Za te pare možeš u gradu kompletan obrok da dobiješ.

-        Da. U pravu si. Mogla sam bar nešto da napravim i da ponesem nego nisam imala vremena.

-        E to ne bi mogla da uneseš. Ne može to da prođe kontrolu.

-        Kome smeta sendvič? Da neću da otmem avion sa dva parčeta hleba i pršutom?

-        Pa razmisli. Smeta ovima što drže restoran. Sve su to lepo smislili samo da nam uzmu pare.


„Op mala gara sudbina je ta, sudbina je ta da te volim ja“.


-        I koliko ćemo sada da čekamo?

-        To sada više ne zavisi od nas. Znaš, svaki avion ima svoj isplanirani raspored, pa ako se desi da neko kasni onda on mora da čeka da mu daju prvi slobodan termin kada može da poleti.

-        Može valjda sad da krene?

-        Može tek kada mu ovi iz kontrolnog tornja daju znak. Znaš, oni prate ne samo ove što poleću nego i ove što sleću i preleću pa onda zavisi i od toga da li već ima nekog aviona u blizini koji leti na visini koja je planirana i za nas pa sve to mora da se sinhronizuje. Gledao sam sve to na History-ju.

-        Super. Samo da krenemo više.


„Živeo, živeo i srećan nam bio. Živeo, živeo i srećan nam bio.“


-        Koliko para može da se uzme zbog kašnjenja? Čitao sam da može.

-        Ulazimo u četvrti sat i uzimamo još više.

-        Ja sam se žalila u januaru preko Sky refund-a i nisu mi odobrili jer nisam iz EU.

-        Svašta. Nema to veze. Meni su isplatili jednom a isto i mojoj drugarici. Samo se žali.

-        Probaj, ali ja ti kažem šta su meni odgovorili pre par nedelja.


„To ti žele drugovi, drugovi. Živeo, živeo, ...“


-        Evo krećemo sigurno. Ne daju da se ide u wc. To je prvi znak.

-        E baš sad. Sad mi se baš ide. Ko će da čeka...

-        Moraćeš. Da li si isključio telefon ili stavio u flight mode?

-        Nisam. Zašto to da radim? Pa još smo na pisti.

-        Znam ali takva su pravila. U toku poletanja i sletanja telefoni moraju biti isključeni. To je zbog sigurnosti.

-        Ma bre kakva sigurnost kada još nigde ne idemo. Stojimo u mestu sat vremena. Ko zna kada ćemo da poletimo...

-        Dobro, ja ti kažem kakvi su propisi. Bilo bi glupo da dođemo u neku nepredviđenu situaciju zbog nečije tvrdoglavosti.


„Jes mala moja tako ti je to, ja sam lola sa Grmeča ljubim žena sto“. Miksovanje i muzički prelazi i dalje ne pomažu da se dete smiri.


-        Brate, bio sam baš u tom hotelu pre četiri godine. Baš pred koronu. Šta da ti kažem brate... Onako. Nije loše mada nije ništa ni specijalno. Ako ideš prvi put onda je ok. Šta znam. Mi sada idemo u neki hotel koji je mnogo bolji. Sve brate u fulu. Onaj ultras ekskluziv. Kako se kaže? Ono kada je baš sve uključeno. Perverzija. Ma to mi sredio jedan prijatelj koji radi u agenciji. Ustvari njegova keva je suvlasnik agencije a on se kao vodi da tu radi. Znamo se brate 100 godina. I njegova keva mi dala baš ono dobar popust tako da me je izašlo top. Ma ekstra.

-        A kakvo je mesto gde je hotel? Ima li šta da se vidi?

-        Mojne da si lud brate. Nema ništa. Seljana neopevana. Ja se zajebo pa otišo prošli put. Samo bofl roba. Fejkara brate najgora.

-        Dobro. A nudili su nam neke izlete. Do pustinje i do starog grada.

-        Nikako. Išli neki moji ortaci i živi se smorili. Jašeš onu smrdljivu kamilu dva sata i onda ti pokažu gde peku hleb. Alo rođače. Šta me briga gde peku hleb?! I ovim ortacima se sve noge ojele. Izgrizle ih neke buve od kamile. Hteli da iznabadaju ove vodiče. Haos bio. Jedva ih smirili. Sad će brat da ti kaže. Samo mene slušaj. Zabodeš zenba, uzmeš neki koktel i bacaš udicu. Mora nešto da se nabode. A ti ideš sa devojkom? Neiskusno brate, neiskusno.


„Danas nam je divan dan“.


Konačno smo poleteli. Dete nije prestalo da vrišti i plače. Razgovori su prekidani samo u trenucima blage turbulencije. Ispred wc-a je sve vreme bio red. Svima se piškilo. Mitar nije povraćao.

Putovanja avionom su nekada imala posebnu draž. Planirali smo ih dosta unapred, za tu prigodu kupovani su novi koferi ili torbe, za put smo se oblačili kao da idemo u pozorište. Prema osoblju, kako u avionu tako i na aerodromu, ophodili smo se sa poštovanjem. I onda se sve to nekako izgubilo. Iščezlo. U avion se ulazi kao u šesnaesticu kod Opštine a ručni prtljag se gura u ladice kao torba krmača u kupe putničkog voza za Stalać. Sva sreća da ne dozvoljavaju da se unose pečeni pilići.

I da. Putnici su aplaudirali po sletanju.

Srećan put.

Comments

Popular posts from this blog

More

08:00 Terasa apartmana u prizemlju gleda na more. U daljini se naziru obale Sitonije. Ulicama Pefkohorija prolaze samo dostavna vozila. Na terasi su plastični sto, četiri stolice i sušilica na kojoj vise peškiri za plažu. Na stolu je polulitarska flaša Fante sa plavim zatvaračem, što odmah ukazuje na to da je unutra domaća rakija. Tu su i dve šolje iz kojih se puši tek skuvana kafa, dva telefona, pepeljara i paklica Kenta. On je u plavom šortsu FK Jagodine, istom onom koji je nosio poslednje sezone pre nego što se povredio. Ona je u spavaćici, ako se tako može nazvati prevelika majica koju nosi za spavanje. On otvara flašu i rakiju sipa u metalne lončiće sa likom Čejsa iz Patrolnih šapa. Ona briše krmelje i uzima telefon. – E da na miru popijem kafu dok deca spavaju. Ovo je za mene pravi odmor. – Gledam poruke od juče iz grupe. Iz firme. Slepci. Opet im ne radi mašina. E pa neka čekaju malo kad neće da slušaju. – Evo, Zorica Nikolina mi lajkovala sliku na fejs. Onu što smo se slika...

Sasvim običan čovek

Jovan Milanović ima 44 godina. Živi u selu pod imenom Gornja Padina, desetak kilometara od grada. Jovan je oženjen Dragicom, srednjoškolskom ljubavi. U braku su 20 godina i imaju troje dece, dve ćerke i sina naslednika. Oni žive u zajedničkom domaćinstvu sa Jovanovim roditeljima. Majka Slavica je domaćica a otac Dragiša je penzioner koji je čitav radni vek proveo u lokalnom poljoprivrednom kombinatu. Kuća je nevelika ali ne takva da se osećaju skučeno. Svako ima svoj kutak i dobre odnose neguju prvenstveno zahvaljujući međusobnom poštovanju. Jovan ima i starijeg brata, Zdravka. Polubrata, tačnije rečeno. To je Dragišin sin iz prvog braka. Zdravko već više od 30 godina živi u Austriji. U Beču se skućio, oženio i zasnovao porodicu. Dolazi u toku leta kada je i porodična slava. Poslednjih godina sve češće dolazi sam jer su deca porasla i više ih ne zanima da dolaze u Gornju Padinu kod rodbine čiji jezik i običaje ne poznaju. Jovan nije zaposlen ili kako bi se to birokratski reklo:...

Braća Karamarković

Veliko Gornje Selo, Kolašin, 150 godina p.n.e. Nikada nije postojalo ni Malo, ni Donje Selo. Teško se to uopšte selom može nazvati. Prosto, stanovnici ovog zaseoka, poviše Kolašina, bili su i suviše ponosni da svom mestu ne dodele ime kakvo su verovali da mu dolikuje. I ne samo da dolikuje mestu, već mnogo više njima. Uvek su težili da budu poznati i priznati. Oko livade, u pravilnom rasporedu, bilo je raspoređeno dvadesetak kuća, uglavnom krečenih u belo. Do livade je uzbrdo vodio puteljak od glavnog magistralnog druma, koji je spajao Prijepolje i Drač, velike regionalne centre u to doba. Tim putem svakodnevno su hrlili trgovci koji su iz Zasavice, smeštene u srcu Panonske nizije, nosili magareće mleko i kačkavalj Kleopatri i sestrinstvu u Aleksandriju a iz Egipta vraćali džakove sa peskom za mačke i one male figurice smrdibuba koje su prodavali širom Posavine, a naročito tokom vašara u Rumi. Šesta kuća sa leve strane, gledano od puta koji je vodio iz šume, a kojim se ređe išlo...