Kečkemet, grad od oko 100 hiljada stanovnika, na sat vremena vožnje od granice. Sportska dvorana nedaleko od centra grada nazvana je po velikom evropskom proizvođaču automobila. Nekadašnji bazen prepravljen je i sada dvorana poseduje 3 terena na kojima se može igrati košarka, odbojka ili mali fudbal, kao i teretane i prostore za vežbanje. Sa jedne strane centralnog terena nalaze se i tribine koje primaju preko 1.500 gledalaca. Svi tereni i čitava hala opremljeni su i održavani po najvišim standardima.
Krajem marta u toj dvorani se održavao završni državni turnir u košarci, a ja sam imao tu sreću i privilegiju da prisustvujem tom događaju. Bilo je prisutno 20 muških i 16 ženskih ekipa iz čitave zemlje. Turnir je trajao 3 dana uz vrlo gust raspored utakmica. Organizacija je bila na vrhunskom nivou i teško je pronaći neku manu. Bez obzira na izuzetno veliki broj učesnika, gledalaca i utakmica sve je proteklo u najboljem mogućem redu uz striktno poštovanje unapred dogovorenih satnica. I tako sve do finalnih utakmica u obe kategorije posle kojih je priređena dodela medalja i trofeja najboljim ekipama i igračima.
Posebnu ulogu u kreiranju sjajne atmosfere imali su posetioci ovog turnira. Na tribinama su svi sedeli izmešani ali je svako vrlo požrtvovano bodrio svoju ekipu bez vređanja ili omalovažavanja protivnika. Naprotiv, znali su ne samo da pozdrave svaki dobar potez već i da aplauzom nagrade pobednike.
Ne, ovo nije bilo nikakvo takmičenje profesionalnih sportista i klubova. Ovo je bio državni turnir srednjoškolskih ekipa. I to potpuno amaterskih ekipa jer nije dozvoljeno učešće dece koja treniraju u nekom klubu osim u školskom. Na taj način je data mogućnost mnogo većem broju dece da se izraze kroz sport kao i da savladaju jednu novu veštinu i dožive jedno novo iskustvo. To što su ekipe sastavljene od učenika koji se ne bave aktivno košarkom nije ni najmanje umanjila lepotu same igre kao ni interesovanje publike. Naprotiv. Bilo je jako lepo videti učenike koji reprezentuju svoje škole i okruge na najbolji mogući način i to ne samo igrom već i ponašanjem i odnosom prema protivničkim igračima, publici i svima u organizaciji. Sve ekipe su bile odlično pripremljene i uigrane i videlo se da su dosta vremena i truda posvetili pripremama za ovaj turnir.
Podizanje i uzdizanje školskog sporta na ovakav nivo dugoročno će doneti mnogo koristi ne samo deci već i čitavom društvu. Mnogo većem broju učenika se daje mogućnost da uzmu ozbiljno učešće u vannastavnim aktivnostima, da se pravilno razvijaju i podstiču na timski rad, da sa ponosom predstavljaju svoju zajednicu. Ovo naravno ne bi bilo moguće bez podrške lokalne zajednice i pre svega škola. Svi timovi su bili odlično opremljeni sa više garnitura dresova, trenerkama i majicama i u svakom pogledu su odavali utisak pravih profesionalnih ekipa.
Po saznanjima koje imam u Mađarskoj se jako vodi računa o časovima fiskulture u svim razredima. Tu pre svega mislim na broj obaveznih časova koja deca imaju na nedeljnom nivou kao i o opremljenosti fiskulturnih sala. To je prvi preduslov da novim eneracijama obezbedite pravilan rast i razvoj.
U poslednjih nekoliko godina imao sam prilike da posetim više školskih sala pre svega na teritoriji našeg glavnog grada. Nažalost, moram konstatovati da se nije mnogo toga promenilo u odnosu na pre 30 godina kada sam ja bio đak. Mnoge sale su apsolutno neuslovne za održavanje bilo kakvih aktivnosti jer im nedostaju najosnovnije stvari kao što su grejanje ili toaleti. O čistoći i održavanju ili opremljenosti istih ne vredi trošiti reči.
Osim što su deca u toku redovne nastave uskraćena za kvalitetne časove fiskulture i sporta, jako je teško da dete nešto trenira i bavi se sportom u slobodno vreme. Maltene u svim klubovima i u svim sportskim disciplinama (makar u Beogradu) plaća se članarina koja iznosi po par hiljada dinara na mesečnom nivou. Pored toga roditelji moraju da kupe i kompletnu opremu, da plate lekarske preglede, pripreme i putovanja. Pa još ako imaju dvoje ili više dece ova stavka će biti ne mali deo porodičnog budžeta. I svi ti klubovi nisu ni u malo zavidnoj situaciji. Moraju da plate trenere, iznajmljivanje sala, sudije i ligaške kotizacije, ... Kompanije ne vide nikakav interes da sponzorišu škole sporta ili klubove u nižim ligama jer nemaju nikakav stimulans od strane države. I tako se vrtimo u krug i dolazimo u situaciju da u 21. veku sportom se mogu baviti samo ona deca čiji su roditelji u stanju da sve to finansiraju. Ostali, na žalost, nemaju neki izbor.
Umesto u nove generacije i njihovo odrastanje kod nas se novac radije ulaže u vrhunske sportiste. Najveći domaći klubovi su redovno finansirani iz republičkog budžeta i od strane državnih firmi. Prave se planovi za izgradnju nacionalnog fudbalskog stadiona a deca časove fizičkog imaju u učionicama. Osvajačima medalja i onima koji se plasiraju na neko takmičenje država daje ogromne nagrade i bonuse a deca u školama nemaju dve normalne lopte.
Da, vrhunski sportisti predstavljaju našu državu pa samim tim i sve nas. Oni nas često čine ponosnim i donose nam puno lepih i srećnih trenutaka. Ali ja nemam nikakvu dilemu šta izabrati ako se već mora birati između tih ljudi, već ostvarenih i obezbeđenih, sa jedne strane i naše dece i novih generacija i naraštaja sa druge strane. Za mene je taj izbor vrlo jednostavan. Mnogo je važnije za jedno društvo da deci pruži normalne uslove za rast i razvoj nego da li će ovaj ili onaj sportista da zaigra za reprezentaciju. Mora se fokus svih nas pomeriti u pravu stranu.
I na kraju, ne moramo mi da izmišljamo ništa novo i jedinstveno. Možemo samo ponekad da pogledamo kako to drugi rade. Možda dobijemo neku ideju.
Comments
Post a Comment