Skip to main content

Hitni lopticu, preko mrežice, u šumicu

Vredno radiš, trudiš se, vežbaš i sve to u želji da postigneš rezultat i uspeh koji će zadovoljiti tebe i tvoja očekivanja. Želiš da preskočiš još jednu stepenicu, da napraviš još jedan korak prema vrhu. Žrtvuješ svoje slobodno vreme i odrekneš se mnogih zadovoljstava u kojima uživaju tvoji vršnjaci kako bi više vremena posvetio svojoj pasiji. Spremaš se vredno da na nekoj smotri ili takmičenju pokažeš sve ono što znaš i ono za šta si se spremao. I kada dođe vreme da zablistaš i krunišeš sav uloženi trud pojavi se neko ko sve to upropasti zbog svoje samovolje, bahatosti, neznanja ili gluposti. I sve padne u vodu.

Hajde malo da se podsetimo nekih događaja iz, ne tako daleke, prošlosti.

Godine 2010-te državna prvenstva u srodnim predmetima, fizici i informatici, zakazana su dan za danom, što je neke učenike sprečilo da se drugog dana pojave na takmičenju.

Godine 2016-te desio se skandal na opštinskom takmičenju iz biologije. Pitanju su bila iz oblasti koje uopšte nisu obuhvaćene školskim planom i programom, pojedini zadaci nisu bili uopšte jasno i precizno formulisani, mnogi zahtevani pojmovi uopšte ne postoje u školskim udžbenicima, postojale su krupne greške u ključu za ocenjivanje testa. Rezultat je bio bojkot takmičenja od strane učenika i nastavnika. Mnoge škole su uputile dopise Srpskom biološkom društvu gde su nabrojali sve nepravilnosti koje su se desile ali i izrazile veliku bojazan kako će učenici ubuduće uopšte biti motivisani za takmičenje iz ovog predmeta, kada su posle toliko rada doživeli veliko razočarenje.

Godine 2017-te učenice jedne zemunske osnovne škole bile su sprečene da odu na gradsko takmičenje u košarci i pored vrlo ubedljive pobede na opštinskom takmičenju. Razlog za neodlazak bila je nezainteresovanost predmetnog nastavnika koga je mrzelo da prijavi ekipu.

Godine 2018-te gimnazijalci iz Arilja su išli u Italiju na maturksu ekskurziju. U ponudi agencije postojala je i mogućnost da dva učenika putuju gratis. To pravo nije pripalo jednom od najboljih učenika, i kandidatu za đaka generacije, a inače slabijeg materijalnog stanja, već su ta mesta popunili predsednik Skupštine opštine Arilje i njegova supruga.

Godine 2018-te učenici koji su želeli da upišu bilingvalna odeljenja u gimnazijama nisu mogli da idu na Republičko takmičenje iz Srpskog jezika jer su i takmičenje i prijemni ispiti zakazani u istom terminu. Ministarstvo nije nikako htelo da izađe u susret učenicima prebacujući odgovornost na Društvo za Srpski jezik i književnost.

Godine 2019-te na okružnom takmičenju iz matematike, za učenike 5-tog razreda, desio se propust kada je đacima dat zadatak iz oblasti koju nisu radili. Đaci, roditelji i nastavnici su se žalili i pisali prigovore, ali Društvo matematičara se proglasilo nenadležnim i nisu prihvatili prigovore, iako su priznali da je došlo do očiglednog propusta Državne komisije. Samo priznanje nije bilo nikakva uteha za đake.

Godine 2019-te učenici srednje škole iz Bujanovca nisu mogli da idu na Regionalno takmičenje srednjoškolaca u preduzetničkim veštinama jer je profesorka, koja je trebala da ih vodi na takmičenje, bila na bolovanju. A naravno niko drugi u celoj školi nije mogao da zameni bolesnu koleginicu. Tako su ovi učenici bili sprečeni da uporede svoja znanja i veštine sa vršnjacima iz regiona čiji profesori nisu bili na bolovanju.

Godine 2019-te učenici dvojezičnog srpsko-francuskog odeljenja Desete gimnazije nisu mogli da odu na tradicionalnu razmenu đaka između ove beogradske škole i partnerske škole iz Francuske. Problem je bio u tome što je Opština Novi Beograd odbila da finansira put zbog manjka sredstava u budžetu, odnosno da plati troškove prevoza (autobusom da ne bude zabune) kao jedinog troška.

Godine 2019-te učenici lebanske gimnazije nisu otišli na takmičenje Pozorišnih susreta učenika gimnazija Srbije, zbog proceduralnih problema oko prijavljivanja, a u stvari zbog netrpeljivosti između profesora i direktora škole.

Koliko puta se samo dešavalo da učenici ne mogu da idu na neko takmičenje u inostranstvu jer nadležno ministarstvo nema ili ne želi da finansijski pomogne, već se onda učenici i profesori sami snalaze i dovijaju i apeluju na pojedince i kompanije da im pomognu. Možda je najpoznatiji primer onaj iz 2012-te kada su Politika i Jafa iz Crvenke obezbedili novac da nacionalni matematički tim otputuje na Svetsku olimpijadu.

U svim nabrojanim slučajevima, i ko zna koliko još onih koji nisu spomenuti u ovom tekstu, deblji kraj su izvukla deca. Ona deca koja su jako vredno radila i koja su želela da na takmičenju provere svoja znanja i sposobnosti. Oni koji se nisu zadovoljavali prosekom i samo onim što se može naučiti na redovnom času. Oni koji su svoje slobodno vreme posvetili učenju i radu, umesto igranju igrica ili pregledavanjem snimaka na TikToku. Oni koji su još uvek deca i na kojima je budućnost. Oni koji još uvek žive u ovoj zemlji. Oni koji se nadaju boljoj i lepšoj budućnosti. Oni koji nemaju milione dolara. Oni koji nemaju „moćne“ roditelje ili sponzore. To su samo naša deca. I to vrlo neobična i posebna deca na koju smo trebali biti ponosni i za koje smo, kao društvo, morali pronaći vremena, sredstava i razumevanja.

Da li ste ikada čuli za sve ove slučajeve? Da li ste ikada sa svojim prijateljima razgovarali o tome? Da li ste možda sa nestrpljenjem očekivali najnovije vesti da saznate da li su skupljena sredstva da deca iz Niša otputuju na Balkanijadu u Rumuniju? Koliko ste komentara i postova na društvenim mrežama ostavljali na ove vesti? Da li su ove teme uopšte važne za vas?

Pa vi sada kako god hoćete. Sami odlučite šta vam je važnije i bitnije. Deca i njihova (a sam tim i naša) budućnost ili pojedinci već ostvareni i obezbeđeni u svakom pogledu.

Kao i uvek izbor je na nama.

Comments

Popular posts from this blog

More

08:00 Terasa apartmana u prizemlju gleda na more. U daljini se naziru obale Sitonije. Ulicama Pefkohorija prolaze samo dostavna vozila. Na terasi su plastični sto, četiri stolice i sušilica na kojoj vise peškiri za plažu. Na stolu je polulitarska flaša Fante sa plavim zatvaračem, što odmah ukazuje na to da je unutra domaća rakija. Tu su i dve šolje iz kojih se puši tek skuvana kafa, dva telefona, pepeljara i paklica Kenta. On je u plavom šortsu FK Jagodine, istom onom koji je nosio poslednje sezone pre nego što se povredio. Ona je u spavaćici, ako se tako može nazvati prevelika majica koju nosi za spavanje. On otvara flašu i rakiju sipa u metalne lončiće sa likom Čejsa iz Patrolnih šapa. Ona briše krmelje i uzima telefon. – E da na miru popijem kafu dok deca spavaju. Ovo je za mene pravi odmor. – Gledam poruke od juče iz grupe. Iz firme. Slepci. Opet im ne radi mašina. E pa neka čekaju malo kad neće da slušaju. – Evo, Zorica Nikolina mi lajkovala sliku na fejs. Onu što smo se slika...

Sasvim običan čovek

Jovan Milanović ima 44 godina. Živi u selu pod imenom Gornja Padina, desetak kilometara od grada. Jovan je oženjen Dragicom, srednjoškolskom ljubavi. U braku su 20 godina i imaju troje dece, dve ćerke i sina naslednika. Oni žive u zajedničkom domaćinstvu sa Jovanovim roditeljima. Majka Slavica je domaćica a otac Dragiša je penzioner koji je čitav radni vek proveo u lokalnom poljoprivrednom kombinatu. Kuća je nevelika ali ne takva da se osećaju skučeno. Svako ima svoj kutak i dobre odnose neguju prvenstveno zahvaljujući međusobnom poštovanju. Jovan ima i starijeg brata, Zdravka. Polubrata, tačnije rečeno. To je Dragišin sin iz prvog braka. Zdravko već više od 30 godina živi u Austriji. U Beču se skućio, oženio i zasnovao porodicu. Dolazi u toku leta kada je i porodična slava. Poslednjih godina sve češće dolazi sam jer su deca porasla i više ih ne zanima da dolaze u Gornju Padinu kod rodbine čiji jezik i običaje ne poznaju. Jovan nije zaposlen ili kako bi se to birokratski reklo:...

Braća Karamarković

Veliko Gornje Selo, Kolašin, 150 godina p.n.e. Nikada nije postojalo ni Malo, ni Donje Selo. Teško se to uopšte selom može nazvati. Prosto, stanovnici ovog zaseoka, poviše Kolašina, bili su i suviše ponosni da svom mestu ne dodele ime kakvo su verovali da mu dolikuje. I ne samo da dolikuje mestu, već mnogo više njima. Uvek su težili da budu poznati i priznati. Oko livade, u pravilnom rasporedu, bilo je raspoređeno dvadesetak kuća, uglavnom krečenih u belo. Do livade je uzbrdo vodio puteljak od glavnog magistralnog druma, koji je spajao Prijepolje i Drač, velike regionalne centre u to doba. Tim putem svakodnevno su hrlili trgovci koji su iz Zasavice, smeštene u srcu Panonske nizije, nosili magareće mleko i kačkavalj Kleopatri i sestrinstvu u Aleksandriju a iz Egipta vraćali džakove sa peskom za mačke i one male figurice smrdibuba koje su prodavali širom Posavine, a naročito tokom vašara u Rumi. Šesta kuća sa leve strane, gledano od puta koji je vodio iz šume, a kojim se ređe išlo...