Skip to main content

Autošovinizam

Prema Rečniku srpskog jezika (Vujanić i drugi) šovinizam je definisak kao: agresivni oblik nacionalizma, zasnovan na ideologiji rasizma, koji pripisuje višu vrednost svojoj naciji a potcenjuje druge nacije raspirujući mržnju prema njima i težeći njihovom iskorišćavanju i porobljavanju. I verujem da tu nema mnogo nedoumica i nejasnoća.

Tokom 2000-tih pojavio se izraz ili kovanica koja do tada nije postojala – autošovinizam. Autor ove kovanice je osoba koja sebe naziva novinarom i intelektualcem, a inače je (trenutno decembar 2021.) čest gost režimskih televizija gde drži slatkorečive tirade koje prosečan gledalac prosto guta oduševljen bujicom nepoznatih reči i izraza za koje misli da su odlika neprevaziđene inteligencije.

Iako, naravno, ne postoji nikakva definicija, sam izraz bi verovatno trebao da označava osobu koja svoju mržnju okreće ka sopstvenoj naciji. To bi trebala biti osoba koja mrzi sve ono što je sadržaj njegovog nacionalnog bića i istorijsko-kulturnog nasleđa. Neko kome je draže sve ono što dolazi spolja nego ono što ima u svojoj državi. Neko ko ima bilo kakvu kritiku koja se odnosi na Srbiju, narod koji ovde živi, istoriju, pa čak i trenutnu političku i društvenu situaciju. Verovatno je autošovinista, po mišljenju pomenutog poluintelektualca (videti definiciju Slobodana Jovanovića) ali i njegovih vernih i slepih sledbenika, svako onaj ko uputi bilo kakvu kritiku i ne priča o državi, naciji, istoriji i svemu ostalom isključivo u superlativima.

E u tome je i problem. Makar ja sa tim imam problem.

Prvo moram da se osvrnem na samu kritiku. Da li je ona uopšte dozvoljena kada je reč o državi u kojoj živimo i o ljudima sa kojima delimo ovaj životni prostor? Da li je dozvoljeno samo govoriti u superlativima a zatvarati oči pred svim onim stvarima koje nisu dobre? Ako jeste ja se sa tim nikada neću složiti. Dokle god u ovoj državi živim, dokle god u ovoj državi plaćam porez ja imam i pravo da kritikujem stvari i pojave koje mi se ne dopadaju i kojima nisam zadovoljan. Država mora da predstavlja servis građana koji u njoj žive i ti građani imaju apsolutno pravo da izraze svoje nezadovoljstvo. Uostalom, pozitivna ili konstruktivna kritika je vrlo korisna onom ko ima dovoljno pameti da je sasluša i uvidi greške.

Kao što bi rekao premudri Aristotel (ako smem da citiram nekoga ko nije Srbin): „Postoji samo jedan način da izbegnete kritike: ništa ne radite, ništa ne govorite i budite ništa“.

Međutim, nije pojam autošovinizma izmišljen samo da bi se etiketirali neistomišljenici i žigosali oni koji drugačije misle. Taj izraz se koristi i da bi pojačao sliku patriJotizma onoga ko etikete lepi. Osim u napadu oni ga koriste i u samoodbrani i samopromociji. Ništa lepše i lakše nego da nekome sa kim se ne slažete, a nemate nikakav argument, nalepite etiketu da je autošovinista. Da bi još malo začinili i pojačali efekat, često će se neistomišljeniku dodati i to da je drugosrbijanac. Nisam siguran da li je to dodatna osobina ili samo podvarijanta autošovinizma.

Autošovinista i drugosrbijanac može biti svako. I onaj ko je pogledao film „Aida“, i onaj ko pozitivno prokomentariše prekrečavanje grafita, ili onaj ko uporedi čistoću Beograda i Beča, ili onaj ko kritikuje određene običaje, ili onaj ko voli da sluša hitove sa San Rema a ne voli Guču, ili onaj ko se divi parkovima u Bukureštu ili Budimpešti, ili onaj ko je posetio Nort Dam a nije Žiču, ili onaj ko se žali na loš vazduh i zagađenost, ili onaj kome se ne sviđa neki spomenik. To može biti svako a kriterijumi su isključivo u glavi onoga ko etiketira.

I tu dolazimo do jedne vrlo zanimljive situacije. Imamo podelu na autošoviniste i patriJote (o njima je bilo više reči u tekstu Parti(J)otizam) koja je apsolutno veštačka i koju nameće samo jedna skupina ljudi. Jedna grupa ljudi odlučuje o tome ko je kakav, ko je podoban a ko nije, ko ima koliko krvnih zrnaca, ko je pravoveran i moralno i nacionalno ispravan. I to po kriterijumima znanim samo toj „izabranoj“ grupi ljudi. Mogli bi oni da malo u rečniku potraže kako bi se definisala ta grupa ljudi. Verujem da bi bili iznenađeni. Bar neki od njih.

Ja u ovoj državi živim. Ovde radim i plaćam porez. Sve što posedujem nalazi se u ovoj državi. Pošteno izmirujem sve svoje obaveze, čak sam i vojni rok odslužio. I zbog svega toga ja imam pravo da ukažem na to šta mi se u ovoj državi ne dopada i da navodim loše primere. Imam pravo i da poredim sa drugim zemljama gde su neke stvari bolje uređene i organizovane i na taj način istaknem dobre primere i prakse. Imam pravo da kažem da je ova zemlja štrokava i neorganizovana. Imam pravo da kritikujem obrazovanje koje je sramotno. Imam pravo da kritikujem državni aparat koji bi trebao da bude u službi onih koji ih plaćaju. Imam pravo da kritikujem kada se novac iz našeg budžeta koristi neplanski u najmanju ruku (a o tome će tek biti reči).

A da li će me zbog toga neko, od sledbenika i obožavatelja stalnog gosta jutarnjih programa, prozvati autošovinistom ili drugosrbijancem baš me briga. Oni za bolje i nisu niti znaju drugačije.

Comments

Popular posts from this blog

Sasvim običan čovek

Jovan Milanović ima 44 godina. Živi u selu pod imenom Gornja Padina, desetak kilometara od grada. Jovan je oženjen Dragicom, srednjoškolskom ljubavi. U braku su 20 godina i imaju troje dece, dve ćerke i sina naslednika. Oni žive u zajedničkom domaćinstvu sa Jovanovim roditeljima. Majka Slavica je domaćica a otac Dragiša je penzioner koji je čitav radni vek proveo u lokalnom poljoprivrednom kombinatu. Kuća je nevelika ali ne takva da se osećaju skučeno. Svako ima svoj kutak i dobre odnose neguju prvenstveno zahvaljujući međusobnom poštovanju. Jovan ima i starijeg brata, Zdravka. Polubrata, tačnije rečeno. To je Dragišin sin iz prvog braka. Zdravko već više od 30 godina živi u Austriji. U Beču se skućio, oženio i zasnovao porodicu. Dolazi u toku leta kada je i porodična slava. Poslednjih godina sve češće dolazi sam jer su deca porasla i više ih ne zanima da dolaze u Gornju Padinu kod rodbine čiji jezik i običaje ne poznaju. Jovan nije zaposlen ili kako bi se to birokratski reklo:...

200 koraka

Coca cola obična u plastičnoj flaši 0,5l Munchmallow jagoda 105g Marlboro crveni, tvrdo pakovanje Bounty Smoki kikiriki 50g Ulošci Libresse dnevni, normal Kesa pvc, biorazgradiva Viršle Poli 260g Sladoled Kapri, štapić Smoki, malo pakovanje Mivela Mg voda, blagogazirana, 1,35l Štapići za uši Motorno ulje Castrol 5w40 Pall Mall crveni Hiruška maska, plava, obična Čoko bananica Dezodorans Nivea, muški Plavi plastični upaljač Zlatiborac slanina 100g Prima štapići, veća kesica Rukavice, žute gumene Panol pasta za pranje ruku Jelen pivo, limenka 0,5l Vlažne maramice za bebe Kese za zamrzivač 2l Brijač ženski, jednokratni Plastične čase za sok ili vodu Tečnost za pranje sudova Fairy sa mirisom limuna Nescafe 3u1 Kokošija pašteta 95g Plastična kesa, firmirana Ne, nije ovo spisak za prodavnicu koji muž dobije kako ne bi nešto zaboravio prilikom kupovine. Nije ni popisna lista male crvene radnje. Sve ovo, ali i ponešto više, možete pronaći na i pokraj trotoara male ulice u kraju, izmedju dva ko...

Poseta rođacima

-           Ostavi to i spremaj se. Nemoj opet da te opominjem. -           A zašto da se spremam? -           Ma ne. Ja ću stvarno jedan dan poludeti sa vama. Idi pitaj majku da li je sve spakovala. -           Pojma ja nemam šta ti pričaš. -           Rekao sam ti još početkom nedelje da u subotu idemo u posetu Grašićima. -           Idemo u ono selo? Kako se beše zove? -           Da, idemo u Malu Gradinu. -           E to. Opet? E baš se radujem. -           Šta bre opet?! Bili smo s’ proleća. Sada idemo da ih posetimo pre praznika. Sigurno će im biti drago da nas vide. -   ...