Skip to main content

Sveto trojstvo

Po indijskoj mitologiji svet je u znaku triju bogova (Brama, Šivu i Višna), Posejdon i Neptun poseduju trozubac, Kerber je imao tri glave, Isus je vaskrsao tri dana posle smrti. Nama poznati svet ima tri prostorne dimenzije a ako ti nešto baš i ne ide, nije loše tri puta kucnuti u drvo. U hrišćanskom svetu postoji i verovanje u Sveto trojstvo.

Međutim, stanovnici Srbije ne bi bili ono što jesu, ne bi bili narod najstariji, da nisu to verovanje malo nadogradili i prilagodili. Naime, u Srbiji, a naročito u partiJotskom delu stanovništva, izuzetno je popularno jedno lokalno sveto trojstvo: Kosovo, migranti i pederi.

Kao što u matematici tri nekolinearne tačke definišu ravan, tako i u Srbiji ove tri teme definišu pravog partiJotu i rodoljuba. I tu nema greške. Biću slobodan te ću napraviti još jedno poređenje sa matematikom: ono što u geometriji predstavljaju tačka, prava i ravan, to u kafansko tviteraškom patriotizmu predstavljaju Kosovo, migranti i pederi. Jer, naravno, oko ovih stvari nema rasprava niti definicija niti dokazivanja. Prosto se te stvari uzimaju zdravo za gotovo. Neko bi rekao da su to aksiomi.

Moglo bi se reći da ove tri teme predstavljaju lakmus papir za partiJotizam. Bez obzira na razlike u političkim stavovima, ili u tome za koga navijaju, ili u tome da li voze benzince ili dizelaše, ove teme su kao crne rupe, kao centri gravitacije, kojima teže i naginju svi pravi prvosrbijanci.

Naime, prokušajte u kafani ili na slavi da kažete nešto afirmativno u vezi npr. homoseksualaca. Ne mora čak ni afirmativno, već samo prokomentarišite da su i oni ljudska bića (što naravno i jesu) i da im onda pripadaju i neka prava. Ili pokažite dozu empatije prema migrantima i njihovom izuzetno teškom položaju. Ili, daleko bilo, nemojte da pogignete ruke gore na prve taktove pesme Kosovski božuri ili, još gore, počnite da pevate najnoviji hit Dua Lipe. Ukoliko ovo pokušate na vas će se sručiti gnev svih prisutnih, ili u najboljem slučaju, velike većine. To je isto kao i da ste im gurnuli prst u oko. I nije važno što su oni, do tada, imali oprečna mišljena o raznim temama. Ujedinjuje ih najnovija verzija svetog trojstva.

E sada, neko će reći da je to dobro i pozitivno, jer kao narod moramo da imamo neki najmanji zajednički sadržalac koji će nas okupiti, makar i samo u teškim vremenima. I tu bih možda mogao delimično da se složim, jer postoji ta potreba za postojanjem izmaštanih mitova koji neku zajednicu drže na okupu. Ali naravno, kao što sam i pisao u prethodnim tekstovima (gde sam sve ove teme detaljnije obradio), ovo su virtuelni, odnosno kafanski problemi a ne objektivne poteškoće sa kojima se ovo društvo susreće.

Kao i u svim mitovima, tako i u ovim izmaštanim, postoje sila mraka i haosa koje prete da unište miroljubive domaćine. U pravim mitovima to su čudovišta, veštice i raznorazne ale, a kod nas su centri moći reprezentovani masonima, tajnim službama, iluminatima, i ko zna kime još. Taj izmaštani mitski neprijatelj mora postojati kao motiv okupljanja izmaštanih partiota. Jer bez nadmoćnih „neprijatelja“ koji vrebaju sa svih strana ne bi postojali ni „junaci“. Oni prosto idu zajedno kao i Boro i Ramiz, Tihi i Prle, Boni i Klajd, Kim Kardašijan i Kanje Vest, ... Predstavljaju nerazdvojivi i neraskidivi spoj. Oduzmite im neprijatelje i time automatski ubijate i tzv patriotske snage. I zato oni moraju da, u skladu sa trenutnom situacijom, menjaju priču a sa njom i arhi neprijatelje, ali bez njih ne ostaju. Tu promenu virtualnih protivnika je sjajno opisao Orvel u svojoj knjizi „1984“ te ne bih više trošio reči.

Ove tri teme, Kosovo, migranti i pederi, nisu zaključane teme. One vremenom evoluiraju i menjaju se. Do pre desetak godina niko nije ni spominjao problem migranata, iako se oni decenijama sele iz Afrike i Azije. Čim se ukaže neka nova, interesantnija i zanimljivija „pretnja“ kafanske patriotske trupe će je odmah prilagoditi i prisvojiti kao svoju.

Da zaključim: niti je neko od bundžija realno ugrožen homoseksualcima ili migrantima, niti se neko od njih sprema da svoj život provede na svetoj srpskoj zemlji. Najviše što će uraditi je tetovaža dvoglavog orla ili 4 S na nadlaktici. I to je nešto.

Do novog neprijatelja.


Comments

Popular posts from this blog

More

08:00 Terasa apartmana u prizemlju gleda na more. U daljini se naziru obale Sitonije. Ulicama Pefkohorija prolaze samo dostavna vozila. Na terasi su plastični sto, četiri stolice i sušilica na kojoj vise peškiri za plažu. Na stolu je polulitarska flaša Fante sa plavim zatvaračem, što odmah ukazuje na to da je unutra domaća rakija. Tu su i dve šolje iz kojih se puši tek skuvana kafa, dva telefona, pepeljara i paklica Kenta. On je u plavom šortsu FK Jagodine, istom onom koji je nosio poslednje sezone pre nego što se povredio. Ona je u spavaćici, ako se tako može nazvati prevelika majica koju nosi za spavanje. On otvara flašu i rakiju sipa u metalne lončiće sa likom Čejsa iz Patrolnih šapa. Ona briše krmelje i uzima telefon. – E da na miru popijem kafu dok deca spavaju. Ovo je za mene pravi odmor. – Gledam poruke od juče iz grupe. Iz firme. Slepci. Opet im ne radi mašina. E pa neka čekaju malo kad neće da slušaju. – Evo, Zorica Nikolina mi lajkovala sliku na fejs. Onu što smo se slika...

Sasvim običan čovek

Jovan Milanović ima 44 godina. Živi u selu pod imenom Gornja Padina, desetak kilometara od grada. Jovan je oženjen Dragicom, srednjoškolskom ljubavi. U braku su 20 godina i imaju troje dece, dve ćerke i sina naslednika. Oni žive u zajedničkom domaćinstvu sa Jovanovim roditeljima. Majka Slavica je domaćica a otac Dragiša je penzioner koji je čitav radni vek proveo u lokalnom poljoprivrednom kombinatu. Kuća je nevelika ali ne takva da se osećaju skučeno. Svako ima svoj kutak i dobre odnose neguju prvenstveno zahvaljujući međusobnom poštovanju. Jovan ima i starijeg brata, Zdravka. Polubrata, tačnije rečeno. To je Dragišin sin iz prvog braka. Zdravko već više od 30 godina živi u Austriji. U Beču se skućio, oženio i zasnovao porodicu. Dolazi u toku leta kada je i porodična slava. Poslednjih godina sve češće dolazi sam jer su deca porasla i više ih ne zanima da dolaze u Gornju Padinu kod rodbine čiji jezik i običaje ne poznaju. Jovan nije zaposlen ili kako bi se to birokratski reklo:...

Braća Karamarković

Veliko Gornje Selo, Kolašin, 150 godina p.n.e. Nikada nije postojalo ni Malo, ni Donje Selo. Teško se to uopšte selom može nazvati. Prosto, stanovnici ovog zaseoka, poviše Kolašina, bili su i suviše ponosni da svom mestu ne dodele ime kakvo su verovali da mu dolikuje. I ne samo da dolikuje mestu, već mnogo više njima. Uvek su težili da budu poznati i priznati. Oko livade, u pravilnom rasporedu, bilo je raspoređeno dvadesetak kuća, uglavnom krečenih u belo. Do livade je uzbrdo vodio puteljak od glavnog magistralnog druma, koji je spajao Prijepolje i Drač, velike regionalne centre u to doba. Tim putem svakodnevno su hrlili trgovci koji su iz Zasavice, smeštene u srcu Panonske nizije, nosili magareće mleko i kačkavalj Kleopatri i sestrinstvu u Aleksandriju a iz Egipta vraćali džakove sa peskom za mačke i one male figurice smrdibuba koje su prodavali širom Posavine, a naročito tokom vašara u Rumi. Šesta kuća sa leve strane, gledano od puta koji je vodio iz šume, a kojim se ređe išlo...