Nikada nisam voleo Tita. Ni kao dete. Nikada nisam video poentu u glorifikaciji jedne osobe koja se prikazuje kao kakav superheroj iz Kumrovca, ali bez kostima. Nije mi nikako bilo jasno zašto se sve vrti oko jednog čoveka.
A i nervirao me je. Visio je sa svakog zida, virio sa prve strane svake knjige, smeškao se sa goblena i tapiserija. U školi su nas bombardovali pričama o jadnom malom Joži koji nije imao ni sanke pa se spuštao u starom koritu, ali je kasnije, isključivo svojim trudom i radom, postao najveći sin svih naroda i narodnosti. I sve je on znao da radi: i da se snađe kada je bio jako siromašan dečkić, i da ratuje, i da lovi, i da radi na mašinskom strugu, i sve ostalo. A da ne pričam o potpunom debilnom obožavanju lika i dela maršala koje se najbolje vidi kroz idiotske stihove: otac se voli puno, majka se voli više a Tito se voli najviše. E taj nivo ludila ja nisam mogao, a ni hteo, da razumem.
Tada sam sebi dao neku vrstu obećanja koju do danas nisam nisakim podelio. To je bilo da neću dozvoliti da i moja deca na svakom zidu, iznad školske table, gledaju u sliku nekog novog Tita. Priznajem, i tada sam smatrao da je sve to pomalo naivno, i nekako sam u kasnijem periodu to potisnuo iz sećanja. Sa jedne strane verovatno nisam verovao da je tako nešto moguće ponoviti, a sa druge strane nisam baš ni bio siguran kako se protiv toga boriti.
Prođe od tada trideset i kusur godina. Deca su mi porasla i došla u doba kada se već donose prve životne odluke. Moja žena i ja smo se trudili od početka da ih, što je više moguće, osamostalimo za život i naučimo da razmišljaju svojom glavom, odnosno da imaju svoje mišljenje. Trudili smo se da im usadimo kritičko razmišljanje. To je značilo da im ne dajemo gotova rešenja već da ih pustimo da sami upoređuju i prosuđuju.
Sticajem okolnosti imali smo priliku i da malo proputujemo, najviše po centralnoj i istočnoj Evropi. Čak smo i svaki odlazak na more u Grčku koristili da obiđemo neka arheološka nalazišta, muzeje i spomenike. Naravno, svaka ta poseta bila je propraćena prigodnim tekstom ili pričom koje sam spremao unapred. Nekako smo verovali da će im sve to ostati u sećanju i da će im značiti mnogo više od još jednog dana provedenog na plaži ili od večernje šetnje uz šećernu vunu.
Samo da se razumemo, nismo samo u inostranstvu išli po muzejima. Obilizili smo ih i u državi u kojoj živimo. Bili smo čak i u muzeju u Sokobanji.
I ne treba deci puno objašnjavati i ne treba uticati na njihovo mišljenje. Dovoljno su oni pametni. Treba im samo omogućiti da vide i da sami uporede. A oni će to znati. Mada, možete biti i neprijatno iznenađeni nekim komentarima. Na mene su veoma jak utisak ostavile reči mog sina, koji je u toku posete jednom evropskom gradu rekao: pogledaj kako su ovde ljudi nasmejani i uopšte ne deluju nervozno i ljuto kao kod nas. To su bile reči, tada dvanaestogodišnjeg dečaka, koje su mene ostavile bez teksta.
I onda je jednoga dana, pre godinu i po godine, naš sin došao kući i saopštio nam je da želi da srednju školu upiše u Budimpešti. Gimnaziju na srpskom jeziku. Mislili smo da je još jedan u nizu bisera, ali kako je mesecima kasnije nastavljao sa tom pričom, shvatili smo da nije šala. Na naše pitanje zašto želi baš tamod da nastavi školovanje odgovorio nam je da mu to pruža veće mogućnosti za studiranje u EU i bolju prolaznost u odnosu na naše škole. A to i jeste tako.
Sam je prikupio dokumenta potrebna za prijavu, sam je napisao biografiju i motivaciono pismo, a nama nije preostalo ništa drugo već da ga podržimo u toj odluci. U početku je sve izgledalo kao igra a sam odlazak vrlo maglovit, naročito u uslovima pandemije. Međutim, kako je on prolazio jedan po jedan krug selekcije, bivali smo sve svestniji mogućnosti da će i stvarno otići. Toga smo postali sasvim svesni kada smo otišli u Budimpeštu na upis i da prikupimo neophodnu dokumentaciju za vizu. Tek kada smo videli školu, kada smo videli dom u kome će živeti, kada smo prošli sve one ulice kojima će se svakodnevno kretati, postali smo svesni da nam dete odlazi. Odlazi jer mu neka druga zemlja, jer mu neki drugi grad pružaju veće mogućnosti od onog u kome se rodio i u kome je do sada odrastao. Odlazi jer će tamo imati prilike da iskusi obrazovanje kakvom se nadao polazeći u školu u Beogradu. Odlazi jer mu je muka od nezainteresovanih nastavnika, od nestručnih nastavnika, od škole koja ne obezbeđuje učenicima najosnovnije stvari. Odlazi jer ne može da gleda bahatost i bezobrazluk.
I ne, ovo nisu moje reči. Ovo nije moja interpretacija. Ovo su sve njegova razmišljanja i njegovi stavovi. On ima četrnaest godina i vidi loše stvari oko sebe. On ima četrnaest godina i želi bolje.
I ta njegova reakcija i želja su sasvim normalni i verovatno i očekivani. I kada trezveno razmislim o svemu ne mogu i ne želim da se suprotstavim toj njegovoj ideji, bez obzira koliko će mi biti teško kao roditelju. Jer, svestan sam da ako se on tamo snađe, ako mu se tamo svidi, mala je verovatnoća da će se vratiti u Beograd i po završetku školovanja. On ima četrnaest godina i verovatno trajno odlazi od kuće.
Bez obzira koliko mi je teško, bez obzira koliko me boli, nemam prava da mu stajem na put. Nemam prava da mu branim da pokuša. Nemam prava da ga ne podržim. Nemam to pravo jer nisam ništa uradio da njemu i njegovoj generaciji obezbedim normalnu državu, normalno školstvo i normalno okruženje. Nisam uspeo. Imali smo priliku ali smo je prokockali. Kao i generacije pre nas. Žao mi je, ali je tako.
Na telefonu sam dodao Budimpeštu u aplikaciju za vremensku prognozu. Počeo sam da gledam mađarsku televiziju iako ne razumem ni reč. Na trpezarijskom stolu nam stoji karta grada u kome će naš sin provesti naredne četiri godine. Najmanje. Učimo ulice i kvartove, upoznajemo se sa gradskim prevozom. Proveravamo koliko nam vremena treba ako idemo preko Kelebije, a koliko preko Đale. Svesni smo da će nam Budimpešta i Mađarska biti drugi dom. Jer, kako je neko rekao, a ja već napisao u jednom tekstu: otadžbina nam je tamo gde su naša deca.
Da li ona priča o Titu i slici na zidu, sa početka teksta i nastavak istog imaju ikakve veze, ostaje na vama da otkrijete. Mada nije toliko ni važno. Više nije važno.
Sine, želim ti da uspeš u svojoj nameri i da sebi pronađeš najbolje moguće mesto za život. Izvini, ali ja nisam znao da ti to ovde napravim.
Želeo bih i da se zahvalim i svim pomalo poštenim domaćinima koji su se svojski trudili da ova država i ovaj narod imaju političare baš kakve zaslužujemo. I to decenijama unazad. Hvala. I uspeli smo, svi zajedno, da ne napravimo ništa. Ali, ko zna zašto je to dobro. Nadam se da će naša deca to shvatiti.
PS. I ćerka se sprema da studira u inostranstvu. Vrlo je verovatno da ću sledeće godine imati još jedan grad u vremenskoj prognozi. Lepo, zar ne?
Comments
Post a Comment