Četvrta noga na stolici, četvrto slovo S na grbu, četvrti potporni zid našeg pomalo poštenog domaćina, pored obrazovanja, inteligencije i brige o životnoj sredini, predstavlja i moral. Naš junak je pre svega, i iznad svega, čovek od reči. Poštenjačina. Moralna gromada. Ako pogledate njegove naloge na društvenim mrežama videćete da ga na to obavezuju svetli primeri iz istorije. Isključivo time se naš patriJota i rukovodi.
Hajde prvo da vidimo koje je značenje reči moral. Po Rečniku srpskoga jezika (Vujanić i drugi) to predstavlja: skup običaja, nepisanih propisa, pravila, načela, predstava, shvatanja o doličnom i nedoličnom, poštenom i nepoštenom i sl., norme koje važe u međuljudskim odnosima u određenoj zajednici i koje regulišu te odnose i ponašanje ljudi.
Ovo znači da, gledajući ponašanje pojedinaca, koji su deo neke grupe ljudi, možemo i trebamo izvesti zaključak i o ponašanju čitave grupe, što bi značilo da ovo nije samo priča o moralu našeg junaka već priča o moraju čitave društvene zajednice kojoj pripada.
O poštenju i moralu našeg domaćina može se svašta napisati. Može se posmatrati kroz prizmu njegovog odnosa prema životnoj sredini, ili prema korupciji koju smatra za uobičajenu stvar, ili odnos prema prevarantima (on se snašao). Može se posmatrati i kroz njegovo ponašanje kada pređe državnu granicu zemlje čiji pasoš poseduje i kada, istog časa, postaje manji od makovog zrna i poštuje sve propise i pravila. Može se posmatrati i kroz prizmu stampeda na vakcine od onog trenutka kada je uz njih deljen i vaučer za kupovinu ili poklon u vidu 3.000 dinara. I ne, nije u pitanju materijalna beda, jer ona ne odnosi dostojanstvo i manire ponašanja. U pitanju je moralna beda. Kako su nekada jurili da prijave komšiju koji slavi slavu ili onoga ko radi protiv okupatora, tako danas jure na tržne centre. Šteta što vakcinacija nije obavljana u muzejima ili bibliotekama. Možda bi se neko prevario da nešto pogleda ili prelista...
Ja sam izabrao da moral našeg pomalo poštenog domaćina sagledam kroz dva događaja koja su na mene ostavila jak i težak utisak. Siguran sam da svako može da pronađe one svoje.
Prvi je ponašanje ljudi koji psuju i vređaju oca radnika nastradalog u fabrici u Lučanima, dok ulazi u sud, jer je tužio generalnog direktora kao odgovornog za smrt svog deteta. Koji je to mentalni sklop ljudi? Koliki nečovek trebaš da budeš da bi tako nešto uradio? Za koliko para se taj pomalo pošteni domaćin prodao? Da li on ima decu? Ja ne govorim o tome da li je odgovorno lice krivo ili ne. To će, nadam se, utvrditi nadležni organi (ako i oni nisu u deficitu morala). Ja pokušavam da govorim o ljudskoj, o čovečanskoj strani. Ali ti bukači je ne poseduju. Ne da ne postoji saosećanje prema tragediji jednog čoveka koji je izgubio sina, nego naprotiv pokušavaju da ga ponize ne bi li se dodvorili direktoru i sačuvali svoj bedni položaj.
Drugi događaj je još drastičniji i ekstremniji. U stvari, teško mi je da zamislim nešto morbidnije i gore. Radi se o krađi i prodaji tek rođenih beba iz porodilišta. Izlišno je da uopšte pišem o mentalnom sklopu onih koji su to radili, i verovatno i dalje rade. Ono što mene užasava je odnos našeg prepodobnog domaćina na tu temu. Njegova reakcija na taj zločin. Taj prepošteni domaćin, kome je porodica svetinja i koji bi sve učinio za decu, o ovome ćuti. Taj isti domaćin koji se gura da kupi kartu za Đanijev koncert ćuti kao pizda o krađi dece. Nisam ga video na ulici da se buni. A ti? Slučaj nestalih beba i njegovo uporno nerešavanje, kao i odsustvo svesti u narodu o tome, dovoljno govori ne samo o pomalo poštenom domaćinu već i o državi u kojoj taj domaćin živi. Ako se to uopšte i može nazvati državom.
Možda će neko reći da je ovo gore napisano posledica društva i vremena u kome živimo i opšteg stanja društva u vremenu liberalnog kapitalizma i opšte dekadencije. Kako na šporetu vri voda za kafu neću dužiti već ću im samo dati jedan savet – pročitajte (ponovo) Domanovića i Rajsa, pogledajte kada su oni živeli i pisali i uporedite sa vremenom sadašnjim. Ima li razlike i zašto nema?
Kao što sam napisao i na početku ovog četvorodelnog osvrta na pomalo poštenog domaćina, ovo je priča o svima nama. Priča o nama i o našim manama. Jedino ako doživimo katarzu i objektivno sagledamo sopstvene nedostatke možemo ići dalje i napredovati. A to sagledavanje je i najteže i najbolnije. E zbog toga sam na ovaj način pisao o našem junaku, odnosno o nama. Ko hoće on će shvatiti, a oni koji ne žele mogu i dalje živeti u svom ružičastom i srećnom svetu.
Comments
Post a Comment