Iz prethodna dva teksta može se videti da naš junak ne stoji baš najbolje sa obrazovanjem i inteligencijom. Ali naš junak ne odustaje jer on je i dalje domaćin. A šta to definiše jednog domaćina? Svakako je to briga o domaćinstvu i zemlji. Briga o sredini u kojoj živi.
Bez obzira kada je sa sela došao na beton, naš domaćin ne zaboravlja korene, i vrlo dobro zna koji je značaj zemlje i šta je to prava hrana. Sa gnušanjem odbija da ga truju sa GMO hranom jer on zna koliko je to štetno (pitajte ljude u okolini šta znači GMO i verujem da ćete se iznenaditi odgovorima). Zbog toga on na pijaci ili od rođaka sa sela kupuje isključivo domaće proizvode. Takoreći organske. Jer, opšte je poznato da svi mali proizvođači, a naročito domaćini, jako vode računa o tretiranju biljaka i njiva hemijskim preparatima. I svi vrlo pažljivo i sa razumevanjem čitaju uputstva za upotrebu i strogo ih se pridržavaju. Pa nikome nikada nije palo na pamet da stavi malo više sredstva za prskanje jer, citiram: „ko mu jebe mater, nek ide malo više, neće ništa da mu fali, da ne prskam 6 nego samo 5 puta“.
Znam za domaćine koji su sipali živu u septičke jame da ne plaćaju pražnjenje svaki čas, kao i one koji su posle uvođenja vode iz vodovoda, otpadne vode iz kuće sprovodili u bunare koje su do tada koristili. Naravno zbog uštede. Da, stvarno to ljudi rade. Domaćinski, zar ne?
Gde god da krenete po Srbiji, imate prilike da vidite divlje deponije. Nameštaj, akumulatori, farba, ulje,… U Srbiji se godišnje uveze oko 50 miliona litara motornog ulja a za samo mali procenat se zna gde završava posle upotrebe. Ostatak završi, između ostalog, na njivama i u vodotokovima, i to prosut od strane našeg pomalo poštenog heroja. Domaćinski, zar ne?
Taj isti domaćin je svakojakim otpadom zatrpao njive, potoke i reke. Odvodni kanali u mnogim mestima više ne postoje a drveće je odavno posečeno. A onda kada dođe do iole obilnijih kiša i do poplava, naš domaćin će okriviti HAARP u Barajevu. Pa ko još nije ima prilike da vidi kako ambasadori namerno bacaju smeće u našoj divnoj i voljenoj otadžbini? Mrze nas.
Taj isti domaćin vrlo rado skida katalizator sa svog 20 godina starog golfa dizelaša jer mu ne treba i samo stvara probleme. Izduvni gasovi vrlo lekovito deluju i podmlađuju. A kroz prozor tog istog golfa će baciti plasticnu kesu sa djubretom tik pre nego što na fejsu objavi koliko je ponosan na svoju zemlju najlepšu na celom svetu.
Taj isti domaćin ne veruje lekarima i guta isključivo lekove koje mu preporučuju šurak, kum ili pašenog. I to odokativnom metodom jer nije dovoljno pismen da pročita uputstvo. A i onako zna bolje od farmaceutske mafije.
Ali taj isti domaćin ne želi da primi vakcinu protiv korone jer je čuo za neželjena dejstva i da taj RNK što su oni mutirali može da poremeti balans u njegovom organizmu i da se zbog toga razboli. Jer naš domaćin zna šta je to RNK. I običan ali i mutirani. Ne mogu njega tako lako zajebati.
Ako se pitate kako smo to došli do toga da više verujemo Youtube kanalima i kvazi analitičarima i polu-intelektualcima (pogledati definiciju Slobodana Jovanovića) nego što verujemo naučnicima i učenim ljudima, odgovor je vrlo prost i vraća na prethodni tekst (Pomalo pošteni domaćin i knjiga mudrosti). Ključ je u obrazovanju. Ako je u jednoj zemlji trećina stanovništva funkcionalno nepismena onda ne možemo očekivati drugačiji razvoj događaja. Naravno, samo obrazovanje ne predstavlja vakcinu protiv gluposti i idiotizma, ali i kao kod prave vakcine – ako se dovoljno ljudi vakciniše onda se stvara i kolektivni imunitet. Imunitet na glupost.
Međutim, sama briga o svojoj okolini, briga i razumevanje ekologije, nema samo veze sa obrazovanjem več i sa kućnim vaspitanjem i navikama koje smo stekli još kao deca. Ne umem da odgovorim na pitanje kako smo uspeli da se dovedemo, kao ljudi, do tog stanja da nas uopšte nije briga kakvu zemlju, vazduh i vodu ostavljamo iza sebe. Ne umem da objasnim zašto nas nije toliko briga šta cemo ostaviti našoj deci ako zatrujemo sve oko nas. Ne verujem da je sve samo u politici kažnjavanja. Zašto nam je zakazalo kućno vaspitanje? Zašto su ljudi toliko bahati?
Ili smo možda svesni da naša deca neće živeti ovde te onda više računa vodimo čim pređemo neki granični prelaz. Ionako ćemo tamo odlaziti da ih posetimo.
Comments
Post a Comment