Pred vama se nalazi tekst o našem rođaku, komšiji, poznaniku. O nekome koga svi sasvim sigurno poznajemo. O jednom prosečnom čoveku iz našeg okruženja. Ili je ovo možda priča i onome ko piše ali i onome ko čita...
Pre par dana sam čuo podatak o broju ljudi u Srbiji koji nemaju završenu ni osnovnu školu i ostao sam zatečen. Nisam bio sasvim siguran u verodostojnost podataka pa sam malo istraživao. Kako je poslednji popis bio pre 10 godina, i kako se kod nas sve prati i beleži na već poznat način, u ovom trenutku postoje samo procene. Izgleda da ćemo morati da sačekamo ovogodišnji popis stanovništva za tačne podatke. Ali, po različitim izvorima, kao i po rečima pomoćnika ministra obrazovanja, Ljubiše Antonijevića, iz 2014. godine, u Srbiji postoji 17% nepismenih, odnosno onih koji nemaju završenu osnovnu školu. To je oko milion ljudi. Pored toga još 23% ima samo završenu osnovnu školu, što znači da 40% stanovništva nema radnu kvalifikaciju - nema srednju školu. Osim toga, procena je da je jedna trećina stanovništva funkcionalno nepismena. Jedna trećina. Ovi brojevi su apsolutno poražavajući, naročito s obzirom da smo u 21 a ne u 17 veku. Sa druge strane imamo poplavu kupljenih fakultetskih diploma i plagiranih doktorata. Samim tim obrazovanje je i zvanično mrtvo. Crklo. Ako ne verujete pogledajte samo rezultate PISA testiranja.
Ove brojke su činjenično stanje ali to svakako ne utiče na mišljenje koje prosečan stanovnik Srbije ima o sebi i sebi sličnima. On se diči i ponosi sa Teslom, Pupinom ili Milankovićem, a istovremeno je mnogo sličniji Marijanu Rističeviću, DJ Krmku ili bilo kom učesniku nekog rijaliti programa. Ako mi ne verujete pitajte tog prosečnog stanovnika Srbije da vam kaže nešto o tim najvećim sinovima srpskog naroda. O Milankoviću verovatno neće znati ništa ili će možda spomenuti kalendar. O Pupinu takođe. O Tesli će verovatno reći sledeće: da nije njega mi danas ne bi imali struju i bili bi u mraku. E sada se postavlja pitanje kako tom prosečnom stanovniku objasniti da Tesla nije izmislio struju a ni sijalicu. Ukoliko mu to spomenete verovatno će mu izgoreti neka licna u glavi. A tom prosečnom stanovniku Srbije, neobrazovanom i funkcionalno nepismenom, nikada nije palo na pamet da se prošeta do Krunske ulice i poseti muzej Nikole Tesle (ukoliko nije iz Beograda može da skrati posetu nekom tržnom centru i umesto kupovine firmiranih gaća uloži malo vremena u svoje obrazovanje). Mogu slobodno da uđu u muzej jer im se neće ništa ružno desiti. Naprotiv, da su bili u muzeju posvećenom čoveku na koga su toliko ponosni, mogli su od divnih ljudi koji tamo rade svašta i naučiti. Pa bi konačno saznali za koje je pronalaske Tesla zaslužan.
Reći ću sada nešto što prosečan stanovnik sigurno neće razumeti i od čega mu može pozliti te ga molim da preskoči ovaj pasus. Čak i da nije bilo Tesle ovaj svet bi verovatno izgledao isto kao što i sada izgleda. Naime, nauka je vrlo kompleksna stvar i nikako ne zavisi samo od jednog čoveka. To je zbir svih pronalazaka, svih istraživanja i vrlo predanog rada miliona i miliona naučnika od postanka ljudske vrste do današnjeg dana. Mnogih znanih ali i mnogo više onih koji nisu ostali zabeleženi u istoriji. To je kao kula koja se uzdiže u neslućene visine i kojoj su svi oni dodali po neku ciglu. Da nema osnove i prvih spratova nikada ne bi stigli do današnjih visina. Zamislite sledeću situaciju: da je Pitagora kao mladić otišao u rat umesto u školu, da li bi mi danas znali da je kod pravouglog trougla kvadrat nad hipotenuzom jednak zbiru kvadrata nad katetama? Verovatno bi to do današnjeg dana ostalo misterija. Prema tome, dragi moj prosečni domaćinu, pre nego što sledeći put potegneš Teslu kao krunski dokaz srBske superiornosti, prvo u muzej da nešto konačno naučiš. Pa kad pređeš taj nivo možeš se posvetiti Pupinu i Milankoviću. O Milevi Marić i njenom mužu i da ne govorim. Bilo bi previše.
A kad smo već kod obrazovanja, a spominjem najveće naučnike sa ovih prostora, pogledaj prosečni domaćine moj, gde su se školovali ti ljudi. I ne samo školovali nego i postigli najveće uspehe u svojim karijerama. Možda da imaš na umu kada sledeći put u kafani u usta uzimaš njihova imena (mala pomoć – išli su negde ali ne na istok).
Nije škola, domaćine moj, gubljenje vremena. To je ono što predstavlja fundament za uspeh i napredak kako pojedinca tako i društva. Znanje je moć, kako je to lepo definisao Fransis Bejkon.
Ne postoji bolji način da završim ovaj deo od ponovnog potsećanja na mudre reči velikog Dositeja Obradovića: „Knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporce“. A vi, dragi moji, kako god hoćete. Imate mogućnost izbora.
Jedan od omiljenih tvojih tekstova!
ReplyDelete