Skip to main content

Dedal je bio Srbin

Svima je verovatno poznata priča o Dedalu i Ikaru, ocu i sinu, kao prvim ljudima koji su ostvarili svoj san i poleteli kao ptice. Dobro, nije baš da im je to bio san, odnosno bolje je reći da ih je muka naterala da na sebe zalepe perije i probaju. Gledajući iz malo drugačije perspektive, usudio bih se da kažem da je Ikar samo poleteo, pa ga i poštuju svi oni koji lete, ali da je Dedal prvi čovek koje je preleteo, što ga čini rodonačelnikom preletača. S’ obzirom da je uspešno preleteo onda mora biti Srbin. To je više nego očigledno.

Ipak, od tada je prošlo puno vremena, i puno se vežbalo, te je i samo preletanje dovedeno do savršenstva, naročito na ovim prostorima, tako da danas imamo prave šampione u ovoj disciplini. I imamo jako puno šampiona. Najmanje dva miliona u samoj državi, a vrlo verovatno i mnogo više.

Naime, nije preletanje karakteristično samo za profesionalne političare, iako su oni najupečatljiviji. Postoje neke analize u vezi broja odbornika, odnosno poslanika, koji su od početka višestranačkog sistema promenili tim ali je prosto nemoguće sve pobrojati i izračunati. Postoje samo procene, kao što je i ona da je u periodu od 2016-te do 2018-te, samo na lokalu, zabeleženo više od 500 slučajeva promene stranaka. Osim broja vrlo je zanimljiva i šema prelazaka. Ne postoji ni jedna varijanta koja nije isprobana: rusofili prelaze u evropejce, levica u desnicu, liberali kod konzervativaca. I naravno obrnuto. Sve je dozvoljeno i prihvatljivo pod uslovom da se ostane na vlasti. To samo govori da apsolutno ne postoje ideje i politički program kako za političare tako i za njihove glasače.

Nije problem samo u Bošku Ničiću, Mariniki Tepić ili Martinoviću. Oni su samo profesionalci. Problem je u glasaču koji sve to posmatra, ponekad pokaže dozu čuđenja, ali obavezno izađe na izbore i da svoj glas nekome od njih. Kao što sam već pisao, neka svako od nas napravi listu za koga je sve glasao i zašto. E pa ako vas nije sramota vi nastavite. A siguran sam da hoćete.

Hajde da malo pogledamo kakva je danas situacija sa našim pomalo poštenim domaćinima. Trenutno je procena da su ukupno 1,5 miliona građana Srbije članovi neke od postojećih stranaka. Naravno, kao što se i može očekivati od pravdoljubivih i moralnih građana, najveći broj članova ima vladajuća stranka i to preko 700.000. Poređenja radi, KPJ je u Srbiji (bez Kosova i Metohije) 1981 godine imala nešto malo manje od 800.000. Možda su ih naprednjaci već i stigli u broju članova. Verujem da nije teško pogoditi kada je došlo do naglog skoka broja poštovalaca i sledbenika SNS-a. Naravno u onom trenutku kada je naš pomalo pošteni domaćin pročitao program stranke a nikako kada su oni osvojili vlast. Jer da nije tako, onda bi neko mogao da kaže da je ta osoba, i svih drugih 700 hiljada, bila vođena isključivo interesom a ne idejom i domaćinskim ponašanjem. A to je prosto nemoguće. Doduše nešto slično se dešavalo i SPS-om, DSS-om, SPO-om, … Možda je slučajno…

Ako je jako teško pobrojati sva međustranačka preletanja političara, apsolutno je nemoguće utvrditi koliko je građana i koliko puta menjalo stranačke knjižice. Apsolutno sam siguran da Maja Gojković nije jedina koja bi mogla da, od različitih partijskih knjižica, napravi samostalnu izložbu. Nije nikakvo iznenađenje ponašanje političara i njihova prevrtljivost. Svi oni potiču od naroda koji i sam ima iste sklonosti. Svi su oni naši.

I zato nemojte kritikovati političare. Bolje se usredsredite na ono što sami radite i pokažite sopstvenim primerom. Ne postovima na društvenim mrežama već, za početak, sami pred sobom ispred ogledala. Ili da proglasimo Dedala za nacionalnu ikonu. Makar spomenik da mu podignemo.


Comments

Popular posts from this blog

More

08:00 Terasa apartmana u prizemlju gleda na more. U daljini se naziru obale Sitonije. Ulicama Pefkohorija prolaze samo dostavna vozila. Na terasi su plastični sto, četiri stolice i sušilica na kojoj vise peškiri za plažu. Na stolu je polulitarska flaša Fante sa plavim zatvaračem, što odmah ukazuje na to da je unutra domaća rakija. Tu su i dve šolje iz kojih se puši tek skuvana kafa, dva telefona, pepeljara i paklica Kenta. On je u plavom šortsu FK Jagodine, istom onom koji je nosio poslednje sezone pre nego što se povredio. Ona je u spavaćici, ako se tako može nazvati prevelika majica koju nosi za spavanje. On otvara flašu i rakiju sipa u metalne lončiće sa likom Čejsa iz Patrolnih šapa. Ona briše krmelje i uzima telefon. – E da na miru popijem kafu dok deca spavaju. Ovo je za mene pravi odmor. – Gledam poruke od juče iz grupe. Iz firme. Slepci. Opet im ne radi mašina. E pa neka čekaju malo kad neće da slušaju. – Evo, Zorica Nikolina mi lajkovala sliku na fejs. Onu što smo se slika...

Sasvim običan čovek

Jovan Milanović ima 44 godina. Živi u selu pod imenom Gornja Padina, desetak kilometara od grada. Jovan je oženjen Dragicom, srednjoškolskom ljubavi. U braku su 20 godina i imaju troje dece, dve ćerke i sina naslednika. Oni žive u zajedničkom domaćinstvu sa Jovanovim roditeljima. Majka Slavica je domaćica a otac Dragiša je penzioner koji je čitav radni vek proveo u lokalnom poljoprivrednom kombinatu. Kuća je nevelika ali ne takva da se osećaju skučeno. Svako ima svoj kutak i dobre odnose neguju prvenstveno zahvaljujući međusobnom poštovanju. Jovan ima i starijeg brata, Zdravka. Polubrata, tačnije rečeno. To je Dragišin sin iz prvog braka. Zdravko već više od 30 godina živi u Austriji. U Beču se skućio, oženio i zasnovao porodicu. Dolazi u toku leta kada je i porodična slava. Poslednjih godina sve češće dolazi sam jer su deca porasla i više ih ne zanima da dolaze u Gornju Padinu kod rodbine čiji jezik i običaje ne poznaju. Jovan nije zaposlen ili kako bi se to birokratski reklo:...

Braća Karamarković

Veliko Gornje Selo, Kolašin, 150 godina p.n.e. Nikada nije postojalo ni Malo, ni Donje Selo. Teško se to uopšte selom može nazvati. Prosto, stanovnici ovog zaseoka, poviše Kolašina, bili su i suviše ponosni da svom mestu ne dodele ime kakvo su verovali da mu dolikuje. I ne samo da dolikuje mestu, već mnogo više njima. Uvek su težili da budu poznati i priznati. Oko livade, u pravilnom rasporedu, bilo je raspoređeno dvadesetak kuća, uglavnom krečenih u belo. Do livade je uzbrdo vodio puteljak od glavnog magistralnog druma, koji je spajao Prijepolje i Drač, velike regionalne centre u to doba. Tim putem svakodnevno su hrlili trgovci koji su iz Zasavice, smeštene u srcu Panonske nizije, nosili magareće mleko i kačkavalj Kleopatri i sestrinstvu u Aleksandriju a iz Egipta vraćali džakove sa peskom za mačke i one male figurice smrdibuba koje su prodavali širom Posavine, a naročito tokom vašara u Rumi. Šesta kuća sa leve strane, gledano od puta koji je vodio iz šume, a kojim se ređe išlo...